BIJELO POLJE – Na više od 6.000 kvadratnih metara sa 230 ležajeva, uz odane i požrtvovane njegovateljice i pod stručnim nadzorom ljekara, uspješno se organizuje život u Domu starih.

U dvokrevetnoj ili trokrevetnoj sobi televizor i frižider, kupatilo prilagođeno potrebama stanara. Naravno, i prostrana terasa sa koje se pogledom mogu nastaviti životna traganja. Jer, biti stanar Doma starih u Bijelom Polju, znači i otvoriti neka nova životna poglavlja...

I samo ime bjelopoljskog prigradskog naselja gdje se nalazi Dom je drugačije. Medanovići – zvuči toplije od imena nekih drugih naselja u gradu ispod Obrova. U blizini su gradska bolnica i Hitna pomoć.

U Domu se sklapaju brakovi između stanara, pišu i objavljuju knjige, otkrivaju se i nove darovitosti, pa četkice stvore dovoljno materijala i za likovnu izložbu.

Da u Medanovićima pulsira prilično života svjedoči i primjer da se ovdje desila i svadba. Malo je ovakvih ustanova koje se mogu pohvaliti onim što su učinili Miloš i Zlatana Furundić. Našli su se u Domu starih u Bijelom Polju. Našli, zbližili i vjenčali...

- Eto, vidiš, koliko mi se toga lijepog desilo u Domu. Vjenčanje je vazda iz ljubavi. I u dvadeset i nekoj, ali i u sedamdeset i nekoj. Moje i Zlatanino vjenčanje je bilo još jedan razlog za veselje u Domu. Oni koji me poznaju odranije, kažu mi da sam se podmladio. I brkove sam obrijao, pa sam nekako mlađi. Smanjio sam i tablete. Neću ti ništa uveličati ako kažem da živim drugu mladost. Vršnjacima bih predložio da urade ono što smo uradili ja i Zlatana, naravno ako se nađu i razumiju kao ja i ona – kaže Miloš Furundić.

Njegova supruga Zlatana je iskrena i konkretna. Na pitanje da li je zadovoljna svojim izborom, odgovara i osmijehom i riječima...

- Kako ne bih bila zadovoljna. Ne bih bolje izabrala ni da sam u cvijetu mladosti. Miloš je pažljiv prema meni, poštuje me, a još drži neka obećanja i dogovore koje smo postigli kada smo se upoznali – kaže Zlatana.

Prije šest godina, život Uroša Pejovića prilično se promijenio. Ostao je bez supruge, bez mogućnosti da održava imanje i nastavi da bude onaj pravi domaćin, po čemu je bio poznat...

- Djeca zovu da idem sa njima u Beograd. Pristanem tada, oni trče i lete oko mene. Kao da se takmiče ko će mi više ugoditi. Svi oni završili visoke škole, svi na odgvornim poslovima, ali najviše vremena posvećuju meni. Vode me u šetnje, u restorane... Ipak, vidim da mi nedostaje miris i boja zavičaja. Uprkos protivljenju djece, vratim se i postanem stanar ovoga doma. Moram vam reći da nijesam očekivao da ću biti ovako primljen. Jednostavno, ne znam šta bih dodao onome što imam u Domu i što mi je na raspolaganju. Život sam posvetio poljoprivredi ali sam se od malih nogu družio sa olovkom. U Domu sam pronašao i inspiracije i koncentracije da napišem dvije knjige. Prva se zove „Kazivanja" a druga „Trnoviti put" – kaže Uroš.

Ljubica Šuković zadovoljna je uslovima koji su joj ponuđeni u Domu. Kaže da je ovdje našla i društvo i mir, a uzela je u ruke i kičicu, primakla se bojama i nastaje slika za slikom.

Koviljka Ćetković svjesna je da je osobama u njenim godinama teško da sve bude idealno.

- Zdravstvene potrebe se uvećavaju i treba im odgovoriti. U Domu se o svemu tome vodi računa. Imamo zaštitu i pažnju, društvo, imamo posjete. Svima bih preporučila da dođu, jer usamljen čovjek je pola čovjeka...

...